You are born at my grace to serve only me....

(sumnjam)

vise ne nizem stihove.nemam...snage?volje?zelje?hrabrosti?
(bojim se pisati ti jer uvijek pustim suzu)
mozda nemam rijeci.mozda imam previse rijeci i mozda ih po prvi put ne znam sloziti.istina je.kad je rijec o tebi ne znam pisati,ne znam pricati.
ovo je nesto sto zivim,sto ne objasnjavam,sto jednostavno osjecam.
(vjerojatno ne objasnjavam jer ne znam objasniti)
a kako bih i mogla?nek me inspirira netko tko moze u recenici slikovito prikazati osjecaj izmedu extremne srece i gorke boli.ne,nije patnja,jednostavno je bol.a jednostavno sam sretna.nadahnuta,inspirirana,zadovoljna,sretna, sretna,sretna,skokovita,entuzjasticna.umorna.podocnjaci otkrivaju ne-savrsenost ovog...sta god da je.
(osjecam se voljeno)
ne placem od tuge,nego zato sto boli.
(zeljeno)
oh k vragu kako boli,svaka misao,stih,rijec,uspomena,slika u mislima.
(postovano,cijenjeno)
dala bih ti sve,da mogu.
(prihvaceno)

da mi je netko rekao...ne bih vjerovala.nikada.
(vrijeme mi je da se prestanem mucit)
ne pokusavam preboljet,zaboravit,ne,ne vucem nista negativnog ni loseg,ja zapravo...ja placem jer je bilo lijepo,a ne mogu to prozivjeti ponovno.
bojim se.prokleto se bojim
(bit ce onako kako si napravis)
previse se bojim.

oh k vragu neka prode ovaj prokleti mjesec,tako prokleto dug i statican i nikakav i dajte me pusite da odem konacno i da konacno postane lakse,da se konacno pomirim,da ne brojim dane,sate,minute...
ja bi...ja bi...nesto sto ne mogu imati.zbog ciste kilometraze.

a zapravo sam sretna.zaista sretna.
(mozda bas zato i placem)
i mislim da sam lucky.da.zaista lucky.i ulazem puno nade.puno,puno nade.
i bit ce u redu.znam da hoce.

U brodogradilistu se vec mogu namirisati posljedice pocetka skolske godine,ispitnih rokova i blagog zahladenja. Praznije je nego prije dva tjedna.Cini se kao da je prsola cijela vjecnost od kada cetvrtkom nisi mogao prolazit od slinih ljudi a mjsto za sjest bilo je utopija,kada je cak i petkom bilo prilicno popunjeno i kada je subota zracila fensi atmosferom. Jucer nisam primjecivala ljude.Moji su manje vise bili tu,i bila sam s njima,i bilo mi je predivno.I u maloj sali su ponovno pustali rock.I bilo mi je super gledat sve te metalce kako uzivaju.Kako su povezani.Javio se onaj osjecaj kao...kao na koncertu.Jedna od boljih veceri...A opet...
Mrzim biti tamo kada mi netko ili nesto fali.I tesko mi je hodati i gradom,i mozda zato jos vise jedva cekam da odem, jer tamo gdje idem ulice me nece podsjecati,nece mi svaka sitnica vracati slike,necu zbog svakog zvuka...
Mislila sam da ove godine necu patit za ljetom,kao,nema skole,svejedno je koja je vanjska temperatura,al prevarila sam se,gadno sam se prevarila.Osjecaj je isti.Mozda je malo teze zbog svega sto je bilo,jer kad bi trajalo ljeto, trajalo bi i to,a nema...
Patim puno vise nego sto sam ocekivala.
Moj osjecaj nije priznat i nitko ga ne dozivljava ozbiljno,a on je tu,uvukao mi se pod kozu i ja jos uvijek pustim suzu, i ne znam objasnit zasto osjecam toliku prazninu,zasto tolikom jacinom.A voljela bi da me netko slusa,da me netko pita koje je moje stanje u vezi toga,da netko pokaze mrvicu razumijevanja.Voljela bi da netko,kad me pogleda u oci, zna da je taj osjecaj jos uvijek tu.I da mi je tesko.Tako prokleto tesko...

Suza sam za tebe izdvojila podosta
I te snove,previse ambiciozne,cuvala sam
U kutijama od kartona,tako krhkim,
Poput svake misli za tebe sacuvane,
A sjetim te se,na trenutke,ne cesto,
I bojim se,strasno se bojim da te ne zaboravim...
Jos je uvijek prisutan osjecaj koji se budio
Svaki put kad bi se zatvorila u tvoj zagrljaj
I zelim ga zadrzati blizu
Ovog ostecenog srca
Zajedno sa osmjehom, i ocima,tako blagim,
Cij pogled me nosio visoko,do oblaka,
Gdje cinilo se da sam princeza obecana vjecnom plavetnilu
Ali bojim se,strasno se bojim da te ne zaboravim...
Mozda bih plaka,jos malo,
Kada bi time vratila mogucnost da te volim,da te imam,
Ali ona mi je oduzata
I preostaje mi samo da te zelim,zamisljam,
I na kraju se tjesim drugima,
Da glumim da se zabavljam a zapravo mi nedostaje
Onaj koji je mozda mogao biti moj
Da mi je vrijeme to dozvolilo.
Ponovno trazim utjehu u besciljnim stihovima,
Pisanim pod punim mjesecom koji budi sjecanja
A znam da,ako sklopim oci,morat cu te sanjati da bih te dotaknula,
A jos te nemam snage ostaviti jer me ubija pomisao
Na sve sto smo mogli imati
I bojim se,strasno se bojim da te ne zaboravim...
Hvatam se za slamcice samo da ti budem blize,
I ovu patnju koju stvaram,stvaram ju dobrovoljno,
Jer nije bitno kakav je osjecaj,ako je uz tebe vezan
Zelim ga osjetiti u potpunosti
Jer se bojim,previse se bojim da te ne zaboravim...

(i pati iznutra)

ne zelim da zavrsi.
ne zelim ne zelim ne zalim
nije u redu.
pase mi.odgovara mi.lijepo mi je.ispunjava me.
i mora zavrsit.
necu.
nije jebeno posteno.
zasto ne moze trajat?
zasto ne moze trajat...

znala sam da ne trebam,
znala sam sta me ceka
sve sam znala
znala sam da ne trebam pustit osjecajima da se razbahate

i sad mi se place.
jebeno mi se place.
iz nemoci.
i ocaja.

(da me vratis u proslot napravila bih isto)

i ja bi jos.samo jos malo.jos jednom.
samo jednom?
ajde.
nestrpljiva sam.
zelim,trebam,hocu.

(boze koliko je toga moglo biti...kako je moglo...)
ne.
nema sta bi bilo kad bi bilo.

(prestani patit,nema potrebe)

(ne bih mijenjala ni trenutak)

u redu je...

Tipične su ljudske situacije
Ovi trenuci koje dijelimo
Razdvajanja, vracanja
I vise se nista ne razumije
Da,kao sto vidis
Mislim na tebe...da...vec neko vrijeme
Tipicno je ljudsko stanje
Osjecati se dobro ili lose
To moze ovisiti o danima
I nostalgijama koje me hvataju
Da..kao sto vidis
Mislim na tebe
Kao da ovo vrijeme nije nikada proslo
Gdje smo bili,sto smo poslije postali
Spojeni srcima ali svatko stoji
Iza resetaka vlastitog ponosa
Mislim na tebe
Mislim na nas..
Sve je to dio zivota
Ili barem tako smatramo
Sam dolazak do ove tocke
Vec je bio naporan
Da,kao sto vidis
Jos se uvijek drzim
Jer
Tipicno su ljudski svi moj snovi
Zelim ih uhvatit rukama,jer
Sve je to dio zivota
A taj zivot gdje je?
Jer od kada je otisao
Trazim ga, ali gdje je?
Da,kao sto vidis
Jos uvijek mislim na tebe
Pokusavam se suociti,shvatiti
Ovu noc sto polako prolazi kraj mene
I ako krenem krivuljama srca,pomalo lutajuci
Zelim ju izazvati i sada
Kada mislim na tebe
Mislim na nas
Vec neko vrijeme...
Da
Vec neko vrijeme...


(prevedeno)

ne znam da li su bili tamo i prije,al negdje oko 7 razreda osnovne skole,primijetila sam narkomane i pijance koji se okupljaju oko moje zgrade.od tada je proslo vec 6 godina(ajme majko moja),a oni su mijenjali postavu,nekako uspjevajuci zadrzati konstantnu brojku.no neki nisu otisli.neki se vece 6 godina svaki dan vracaju tamo,na onaj isti zidic.i to oni "najneviniji",odnosno cugeri,punkeri starog kova.a ja vec 6 godina uporno svaki dan prolazim pored njih (a pobogu ispred zgrade su mi ne mogu ih izbjec ni da sam dupla!),pa je eto doslo i do toga da smo se poceli pozdravljat,pa cak i razmijenimo informaciju ili dvije.i danas se mislim kako je to cudno.ti ljudi mene prakticki prate u odrastanju,prozivjavaju sa mnom moje stilske preobrazbe,upoznaju moje frendice koje onuda bauljaju u mojoj pratnji, znaju kad sam polozila i kada sam dobila auto(koji uvijek parkiram pored njih,jer smatram da je tamo siguran), znaju kad dolazim kuci,a kada odlazim znaju gdje idem(jer je ocito ako netko ide na more ili van) a nerjetko me i sretnu vani ili po gradu. i zato vise ne prolazim onuda bez da dobro pogledam sjedi li medu tom skupinom netko od onih koje poznajem,uvijek se nasmijesim kada ih sretnem negdje drugdje i ne trudim se izbjeci pozdravljanje kada sam sa starim. jer imam neki glup osjecaj da ih poznajem.jer eto prakticki smo susjedi vec 6 godina. i sve je to u biti cudno,taj neki ludi suzivot,jos jedan detalj u mom zivotu koji mi dokazuje da ne spadam u masu jer uvijek sve radim suprotno - umjesto da bjezim od "takvih",ja cu uvijek izabrati proci bas tuda,jer mi je to jednostavno...poznato.

(ovo nije trebala biti tema)
(dugo nisam pisala u prozi)

ljeto je sluzbeno pocelo ovog vikenda,ako se mene pita.i da,preko zime je bilo da mi ne fale i ne trebaju,a od zadnjeg dana skole ipak sam jedva cekala da dodu,jer sam mrzila prazninu onog dvorista i nepoznata lica onog prokletog "brodogradilista".a zapravo mi je bilo dobro,cugica,setnjica,more,zajebancija, bitno da je akcija,kazem ja,dok nije tapija dobro je! i mogla bih tako cijelo ljeto,al sam se pomislila kad dolaze vise od 3 puta,i ocekivala neke informacije preko statusa(vec kad bojkotiram msn).i eto,tu su,i otvorila sam sezonu u petak, dosla doma s pticicama(utrkujemo se zora i ja,al ja imam makinu,ha!),sinoc to opet ponovila,i bilo mi je...super. toliko super da sam densala.zasto the baby? jer me vuce da se ponasam kao dijete,sa glupim pitanjima i nevinim pogledima popracenim ivol smjeskom,da se igram i trckaram,da se pravim blentasta a u sustini sve kuzim. zato jer sam niza od njih,pa se osjecam maleno.zato sto smo u manjini,pa se opet osjecam maleno.zato jer nas nekako glupavo cuvaju,pa se opet osjecam malenom.i zato sto se stalno smijem. i da,ja nikada nisam pripadala, nicemu,nigdje,al sinoc si gledam sve to,i mislim si da ovaj put mozda ipak pripadam,barem za sada,jer je osjecaj dobar.i koliko god smo bjezale od svega toga,na kraju smo opet zavrsile tamo,mi,jedine sarene tocke u toj crnoj masi,jedine bezalkoholne medu kanistrima bambusa,jedine ocito djetinjaste medu hrpom "ozbiljnih",i bas mi se nekako jos uvijek ne da otici.